Ako se ikada pitate ima li smisla zaposliti copywritera, dopustite da s vama podijelim jednu priču koju pripisuju francuskom pjesniku Jacquesu Prevertu.

Jacques se šetao Montmartreom jednog krasnog proljetnog dana, te ugledao slijepca kako prosi.

Na kartonu koji je slijepac držao u rukama pisalo je: "Slijep i bez primanja".

Prevert zastane (nekada nije bilo sramota pričati s ljudima bez obzira na njihovo imovinsko stanje), te ga priupita kako ide. Slijepac mu se požali kako ljudi baš nisu darežljivi, da teško krpa kraj s krajem.

Jacques zamoli da pogleda njegov karton.

Nešto napiše na njemu, te mu ga vrati. 

(ako ste sad pomislili: što mu taj Jacques nije dao neke pare, ipak je slavni pjesnik, ne zaboravite kako su pjesnici najčešće siromašni i neshvaćeni, jer vrijednost njihovih djela nije očita odmah i svima)

Par dana kasnije Jacques susretne istog slijepca dok je išao na posao (radio je tada u robnoj kući Le Bon Marche).

Slijepac je bio vidno bolje raspoložen, te ga Jacques opet priupita kako ide.

Ovaj mu oduševljeno odgovori kako nikad nije imao više novca u životu.

Prevert se nasmije, pa nakon što su podijelili cigaretu, nastavi svojim putem.

Sad se naravno pitate što li je Jacques napisao na kartonu.

"Dolazi proljeće, a ja ga neću vidjeti" 

Ujeda ravno za srce, ha?

Upadne vam nešto u oko - ako imate srca.

Odmah ste zamislili svo to šarenilo, zelenilo, novi život koji buja, leptire, ptice, plavo nebo, rijetke oblake i sunce. 

I znali koliko je teško tom slijepom čovjeku u jednom od najljepših gradova na svijetu.

Osjetili njegovu muku, bol, samoću i tugu u jednoj rečenici. 

Jednoj jedinoj rečenici.

Istina, ova je priča možda apokrifna, ali to nije bitno.

Bitno je zapamtiti kako smo svi mi potpuno prepušteni pričama, vjerujemo im više nego činjenicama i na osnovu njih emotivno donosimo odluke. 

Pametnima dosta.

Želite li biti kao Jacques, svojim rečenicama mamiti suze i zarađivati novce dođite na prvu copyraonicu ove godine.

* dvojbene vjerodostojnosti; neautentičan, lažan